Pravac: more!

Ah, te radosti velikog ljetnog provoda! Ubaciti u šestu na praznoj brzoj cesti u klimatiziranom autu, dok vam se uši utapaju u hedonizmu savršenog zvuka najdraže melodije, tu i tamo neka automatska Garmin uputa, i na odredištu ste! A sada samo još pokazati parcelu i otkopčati šator koji se skoro pa složi sam, ili pak odabrati svoju fensi kamp-kućicu ili butični glam-smještaj s doručkom bez laktoze i glutena, koji se stvori pred vratima skoro pa nekom nevidljivom silom; a za šlag, najnovija guru joga između neškropljene masline i lokalnih ovčica.

No – to nije uvijek bilo tako.

Yugo 45, sendviči s parizerom i džeparac

U isto vrijeme prije četrdeset i nekoliko godina, radnička obitelj s džeparcem iz poduzeća, namijenjenim isključivo za obavezno ljetovanje, nagurala bi u auto nekim čudom toliko stvari da u njega ne bi više stala ni igla. Zajedničkim snagama zatvorili bi vrata, a zatim – dugo iščekivano spuštanje na more. Malo po malo po staroj vijugavoj cesti, otvorenih prozora uz obavezno stajanje da se kašljavi Yugo 45 ne bi pregrijao (i da se prožvaču svi mamini sendviči s parizerom). Kad bi se kazeta u walkmanu okrenula po deseti put, kao junaci stigli bi na cilj i zrak bi zarezao cvrkut otvorene pivske boce.

U to vrijeme kamp Kovačine izgledao je sasvim drukčije.

I bijaše svjetlo kampa Kovačine!

Tu ih je davne 1976. dočekao naš nepokolebljiv sadašnji direktor, tada dugokosi i u epohalnom izdanju. Tada još basist lokalnog benda, radio je na recepciji kampa Kovačine i bio jedan od dva očevica prvih, firmom propisanih, ljenčarenja radničke klase.

Majušna recepcija kampa Kovačine tada se nalazila uz cesticu iza sadašnje pizzerije, a kamp se protezao od nje pa do današnjeg marketa u kampu. Kamp Kovačine mogao je u ono vrijeme prihvatiti najviše 200 naturista, koji su mogli uživati u pogledu na koze koje su ležerno pasle teren sadašnjih modernih parcela te kupovati domaće srdele i kozje mlijeko lokalnih teta u šezdesetima. Noću, naš direktor Stevo i njegov kolega Ante brižno bi palili svijeću, radili obračune te svrstavali na ruke pisane prijavnice. Prije odlaska kući oprali bi ruke od neizbježnog indigo-papira, a možda i od netom ulovljene ribe u našem malom carstvu lijepih priča. U mali dućančić kampa išli bi skrivećke svaki po svoj zalogaj.

Recepcija kampa Kovačine, 1983.

Karaula nekada i sada.

Na „karauli”, koja je sada omiljeno kupalište kampa, prije 40 godina odmarali su i protezali svoje čizme vojnici jugoslavenske vojske. Koji sretnici! – spavali su na vrhunskoj lokaciji gdje se sada nalaze sobe Tamaris uz dobro opskrbljen market kampa Kovačine.

Baš tamo, gdje je nekad vojnik Slavko nalivperom pisao svojoj curi romantično pismo, obasjano narančastim zrakama sunca, sada se na velikom dječjem igralištu spušta mladunčad svih uzrasta, a poslije potrči prema uvijek raspoloženom animacijskom timu kampa Kovačine, dok roditelji uz kavu zaranjaju viljuške u odlične kremšnite našeg caffe bara Lanterna. Eh, da je vojnik Slavko u čizmama to mogao samo sanjati!

Parcela kampa Kovačine, 1983.

Među prvima u Jugoslaviji

No ljubav prema odmoru u prirodi postojala je i prije nego što je Thomas Holding, budući otac modernog kampiranja, prešao s tristotinjak kolonista u volovskim kolima dvije tisuće kilometara preko američkih prerija i oduševio se jeftinim putovanjem u društvu.

Prvi naturistički kamp pojavio se 1934. godine na otoku Rabu, dok je 20 godina kasnije Jugoslavija brojila je 18 kampova, od kojih je polovina bila u Hrvatskoj i koji su iste te godine ostvarili 186 000 noćenja. Većinu gostiju činili su domaći turisti, a prvi gosti kampova bili su Nijemci i Česi. U zlatnim osamdesetima odmarališni kapaciteti namijenjeni radnicima dostižu vrhunac i premašuju brojku od osamdeset tisuća postelja.

Praonici za suđe u kampu Kovačine, 1983.

Povratak u budućnost: kamp Kovačine u punom sjaju

Vežite se, polijećemo! Prvim malim stopama našeg kampa slijedio je stabilan i nezaustavljiv razvoj. Indigo-papir zamijenili smo čipovima, svijeće ekološkom rasvjetom. Svoje kapacitete povećavali smo svake godine, uredili smo i omeđili parcele mirišljavim autohtonim biljem te ih obogatili vodom i strujom. Oko 9 modernih sanitarnih čvorova diže se u nebo šareno cvijeće nalik na bajku, električnoj punionici automobila nadodali smo inteligentne mobilne kućice, a posebnu brigu posvećujemo djeci i kućnim ljubimcima, koji u kampu imaju svoje sanitarije i igrališta. Danas oko 150 zaposlenih brine da naši gosti imaju vrhunski godišnji odmor uz fokus na wellness, masaže, bazen, pedikuru, manikuru; dućane i restorane na dohvat ruke, pritom prateći trendove najnovije tehnologije, sve sofisticiranijih vozila, podmirivanju turističke potražnje i naravno, ekologije.

Ljubav je obostrana: priroda i kamp Kovačine

Kao što vidite, puno se toga promijenilo, ali prirodu čuvamo kakva je bila! Procjenjuje se da je petina međunarodnih turističkih putovanja potaknuta izrazitom željom za upoznavanjem prirode, a većina tih putovanja ostvaruje se u kamping-turizmu. Posebno se naglašava povezanost kampiranja i prirode, jer nije moguće istovremeno kampirati i biti protiv prirode.

U tom smislu naša je ljubav velika i snažna: kod nas vijore certifikati Plave zastave, Zeleni ključ, Ecocamping, ZelEn i ISO certifikat za okoliš, a prije nekoliko godina dobili smo i nagradu za naj ekokamp u Hrvatskoj.

Najbolje vrijeme za kampiranje je sada

Izlazeći iz poliesterske čahure pri izlasku sunca uz prizore i zvukove netaknutog zelenila jasno vam je da ne postoji ništa poput kampiranja, koje pobuđuje romantične predstave o bijegu od svega i povratak u prirodu.

Bilo da se sastoje od tuširanja pod vodopadima i pričama uz vatru, bježanja od mušica ili komaraca ili toga da vas ljuti poljoprivrednik juri u zoru, iskustva kampiranja ostaju dugo u sjećanju.

S porastom odmora i mogućnošću da se u putuje u daleke snove inozemstva, nema boljeg utočišta ni vremena za razmatranje važnosti zdravlja, unutarnjeg mira i našeg odnosa s prirodom, kao što je sada.

Trend odmora u prirodi nastavljat će rasti, a mi zaključujemo da već sada postoje dva tipa kampista: oni koji su kampirali u kampu Kovačine i oni – kojima je žao što nisu! 😊

Sve ostalo je povijest.